DRAGAN BURSAĆ: Kako su srpski vojnici natjerali majku sa rupom u nozi da iskopa grob za svoje ubijeno dijete koje je ležalo pored nje…
Majka ubijenog djeteta vodila je pregovore kakvi se ne vode i kakvi su zdravom razumu nepojmljivi – da joj zločinci dopuste ukop djeteta u dvorištu.
Piše: Dragan Bursać
Sunčano, prelijepo jutro u selu Mojstir na Kosovu. Bio je to 8. april 1999. Jedna žena, Lumnija Musaj kopa u dvorištu nešto. Sunce joj se razlijeva po lijepoj, a opet zapuštenoj kosi i otkriva krvavi trag koji se sa ramena slijeva sve do nožnih prstiju. A na gležnju lijeve noge rupa. Doslovno rupa od šrapnela kroz koju krv u pravilnim razmacima, prateći puls srca, ističe i sljubljuje se sa zemljom.
Rupa u nozi je ništa jer žena kopa rupu za svoje ubijeno dijete koje poput kakvog malog crvenog klupka leži pored nje. Sunčano prelijepo jutro i Lumnija kopa golim rukama grob za Rinasa, petogodišnjeg sina.
A nad tom improvizovanom rakom satkanom od bola majke, smrti djeteta i one sukrvice što se upija u škrtu zemlju stoje četiri srbijanska vojnika, puše, smiju se i gledaju na sat. Eto, asasini, monstrumi su postigli dogovor sa Lumnijom, ukoliko ona svojim rukama iskopa grob za dijete u manje od sat vremena, pustiće je da sahrani Rinasa. Ukoliko ne, pa eto odvešće tijelo djeteta u nepoznatom pravcu.
Sunčano, prelijepo jutro, grči se Lumnija Musaj, pored tijela svog djeteta dok ga ukapa u smješu zemlje, trave i naslaga prošlogodišnjeg lišća. Bolje da mi je dijete i ovako sahranjeno, nego da mu psi tijelo izjedu ili da ne znam gdje je, misli se u sebi Lumnija, dok se poviše nje zvijeri u uniformama srpskim samo smiju dok gledaju u štopericu…
Odlučila umrijeti s djetetom
A dva dana prije bilo je ovako…
Šestog aprila ‘99. jugoslovenska vojska je opkolila selo u kojem je prije rata živjelo albansko i srpsko stanovništvo. A onda je počelo ciljano i sistematsko granatiranje. Granatirane su, naravno, isključivo kuće u kojima su živjeli Albanci, ono nešto malo njih koji su u selu ostali i koji nisu krenuli u zbjegovima prema Albaniji.
“Prva granata na licu mjesta ubila je mog svekra. Druga je granata pogodila mene i ostale. Vidjela sam eksploziju Rinasovog stomaka. Rekla sam svojoj svekrvi da pokupi drugu djecu i s njima pobjegne u planine. Ja sam odlučila umrijeti sa svojim sinom”, ispričala je Lumnija Musaj za BIRN.
Ta druga, paklena granata presjekla je dječaka i okrenula naglavce cijeli jedan svijet, svijet jednog mirnog življenja u Mojstiru. Eto, jugoslovenska vojska naoružana haubicama, granatama, topovima odlučila je granatirati kuće svojih državljana, težaka koji ništa pod milim Bogom nisu skrivili, osim što se drugim imenom zovu.
Petogodišnji Rinas vrišti: “Mama, mene jako boli”, dok mu se utroba već izliva po prostoriji. Majka od toliko krvi isprva nije u stanju niti svoje dijete na samrti zagrliti. I tek u tom trenutku Lumnija vidi pored mrtvog svekra da je ubijena i dvedesetogodišnja susjeda Ganimete. Lumnija nema više vremena, privija uz sebe Rinasa, iznosi ga iz kuće koja je pod granatama i kreće u noć. Lumnija trči, pada, trči, pada, sapliće se dok Rinas u naručju sve teže, sporije i otegnutije zaziva njeno ime. Zna, ako stane, ako se osvrne dijete će umrijeti. U toj agoniji, majka shvata da je ranjena, lijeva noga joj opasno krvari. Ali to je nebitno pored Rinasa i njegovog života koji curi preko majčinih ruku. Lumnija u agoniji mašta o planini, o slobodi, daleko od ovih uniformisanih zvijeri što ih love i uništavaju kao da su niža bića.
‘Mama, ništa ne vidim’
“Mama, ništa ne vidim”, potpuno tihim i nekako drugačijim glasom iz naručja se javlja okrvavljeni Rinas i onda zaćuti. Muk koji para noć, utrobu i život. Lumnija je zastala na šumskom putu. Ne može više. Nema smisla. Dosta je bilo bježanja! Sa mrtvim djetetom u naručju okrenula se i pošla natrag put rodnog sela. Sad je sve besmisleno.
Ipak, u besmislu postoji onaj posljednji, ultimativni smisao, upokojiti svoje dijete kako dolikuje i Bogu i narodu. Lumnija Musaj je tako donijela tijelo djeteta i stavila ga pored tijela svekra i komšinice. Onda je gledala srpske vojnike kako se kesere, rugaju, podvriskuju i kako pucaju poviše preživjelih. Lumniji je bilo svejedno. Još bolje ako ne preživi, ionako je i previše i svoje i Rinasove krvi izgubila da bi živjela.
Ali srpski krvnici imaju druge nakane i ideje. Njihov plan je bio da se tijela odnesu u nepoznatom pravcu i vjerovatno jednom za svagda unište. Majka Lumnija u tom času posljednjim atomima snage igra posmrtni ples sa ubicama svoga djeteta. Vodi pregovore kakvi se ne vode i kakvi su zdravom razumu nepojmljivi. Vijeća na ovom suncu mojstirskom, aprilskom drugi dan sa zločincima da joj dopuste ukop djeteta u dvorištu.
Jedan od njih se dosjetio, “zapapriti” ovu strašnu igru, pa je pokazao na sat.
“Imaš sat vremena, Šiptarko, i to ne samo za sina, nego i za ovo drugo dvoje. Ukoliko ne uspeš, nosimo tela!”
I tako Lumnija po prelijepom sunčanom aprilskom danu kopa ne jedan, nego tri groba, golim rukama, samo da bi pobijedila taj prokleti sat i da bi joj dijete, makar i mrtvo pored kuće ostalo.
Uspjela je! Zločinci u uniformama su otišli, uvaživši valjda svoj dio pogodbe. Ukopala je dijete za sat vremena!
Rinasove igračke
Lumnija je otišla u izbjeglištvo put Albanije, put svoje golgote iz koje je izašla jedva živa i u kojoj je uspjela spasiti barem dignitet kostiju dječijih.
Danas, osim sjećanja na ubistvo sina koja nikada neće izblijediti, trajni podsjetnik na ratne strahote je i rupa na njenoj lijevoj nozi. Četiri hirurške intervencije spasile su joj nogu od amputacije.
Kada se u vratila u selo, njena kuća bila je potpuno uništena. Tri zakopana tijela u dvorištu bila su tamo i sljedećih šest mjeseci. Među njima je bilo i tijelo malog Rinasa. Tada su ih ekshumirali stručnjaci sa Međunarodnog suda za ratne zločine.
“Tužno je u dvorištu imati grob svog djeteta. Nešto vas svaki dan vuče u njega”, kaže Lumnija za BIRN.
Da je preživio Rinas bi u oktobru ove godine napunio 25 godina. Ono maleno crveno klupko od krvi i patnje, koje zgrčeno zaziva majku u noći, danas bi bio mladić. Ali nije!
“Najteže mi je za rođendan. Puno teže od njegove godišnjice smrti. Teško mi je gledati njegove vršnjake”, kaže Lumnija Musaj za BIRN.
Treba li uopšte napominjati da za ovaj zločin do danas NIKO nije osuđen. Pravde nema, a kako stvari stoje i neće je biti. Tako se jugoslovenska vojska obračunavala sa svojim državljanima, sa nevinom djecom, koja nikome ništa skrivila nisu. Tako je jedna vojna sila udarala na nejač. I tako su se njeni pripadnici poigravali sa štopericom i majkom mrtvog djeteta.
Ispred kuće Lumnije Musaj danas stoji spomenik sa slikama ubijenih, sina, svekra i susjede.
Pored slike dječaka Rinasa stoji samo jedno, ljudsko pitanje:
“Što je mali Rinas učinio da ga odvojite od njegovih igračaka?”
Izvor: Al Jazeera